Embedded Files
Ovog smo ljeta održali višednevnu radionicu pisanja u Pazinu. O jednom doživljaju već neko vrijeme želim pisati jer mislim da je izvrstan primjer perspektive u pisanju i toga da uvijek moramo znati "što" točno želimo pisati da bismo pisali dobro.
Tek kad osvijestimo "što" pišemo, možemo znati kamo nas priča vodi, što u njoj ostaje, a što izbacujemo. Koje dijelove želimo naglasiti da bismo se držali smjera koji smo si zacrtali. Svaka rečenica u tekstu mora u njemu biti s razlogom.
Pokušat ću taj događaj prvo opisati što više mogu objektivno, iako iz svoje perspektive, a onda ću vam dati naznake onoga što perspektiva čini priči, smjerove za razmišljanje.
Ovo se dogodilo: Tečaj kreativnog pisanja završio je 1. kolovoza i da bismo to proslavili, velik je dio polaznika, zajedno s mentorima, sjeo na piće na terasu jednog restorana. Te je večeru u gradu bio Rim, najveća pazinska fešta, puno ljudi, štandova, glasne muzike, a kasnije i koncert Gustafa na glavnom trgu.
Naš je konobar bio strani radnik, ne mogu procijeniti koje nacionalnosti, pa to, zbog objektivnosti teksta, neću ni definirati. Vjerojatno nije ni važno. Uglavnom, nije govorio hrvatski, a ni engleski mu nije bio posebno dobar. Svejedno, uspjeli smo naručiti piće, a kad smo htjeli naručiti i pizzu, konobar je rekao da to trenutno nije moguće.
U jednom su se trenutku iz restorana začuli krikovi. Razgovor je za stolom nakratko zamro, nije nam bilo jasno što se događa. Uskoro su krikovi postali još glasniji. Ženski glas, visok i uplašen, vrištao je negdje iz restorana.
Za stolom nas je bilo desetak, od toga dva muškarca, mentor Enver K. i moj brat. Ta je činjenica važna jer je konobar, kad je istrčao iz restorana, prišao najbližem muškarcu, i na lošem je engleskom, povlačeći ga za majicu, vikao kako treba pomoć. Enver je za njim ušao u restoran, a kad je izašao, obavijestio nas je da se u kuhinji dva radnika tuku, sve je puno krvi, a tamo je i neka žena koja ih pokušava rastaviti.
Ana je odmah nazvala policiju, a za to smo vrijeme Enver, moj brat i ja ušli u restoran. U kuhinji su bila dva strana radnika, vjerojatno kuhari, obojica krvavi. Jedan je mahao lopatom za pizzu, a drugi ga je pokušavao dohvatiti šakama. Između njih je stajala žena, očito u šoku, pokušavala ih je rastaviti i cijelo je vrijeme vrištala.
Ovako ja to pamtim: Kad smo mi ušli, jedan je od radnika izašao iz kuhinje. Moj mu je brat rekao da smo pozvali policiju i zamolio ga da sjedne u prostoriju pored kuhinje. Iako je ovaj bez pogovora poslušao, vjerojatno već izmoren tučnjavom, možda i ranjen, više je puta pokušavao ustati i krenuti nazad prema kuhinji, ali ga je moj brat svaki put fizički zaustavio i zamolio ga da sjedne dok ne stigne policija. Enver je uzeo noževe koji su bili pored kuhinjskih vrata i sakrio ih iza šanka. Ja sam ženu izvela iz kuhinje, dala sam joj vode i pokušala je smiriti.
Sve je to trajalo jako kratko, i u mojem sjećanju sad nalikuje snu. Policiji je trebalo oko pet minuta da stignu jer su, zbog fešte u gradu, već bili u blizini. Mi smo izašli čim su oni ušli i - otišli smo na koncert Gustafa.
Pitanje perspektive i smjera priče
Eh, sad. Ovo je svakako zanimljiva anegdota, ali još uvijek nije priča. Prepričavanje samo po sebi može biti zanimljivo, ali priču čini ono što je u pozadini događaja, a događaje nose likovi. Likovi mogu i ne moraju biti pripovjedači, ali o pripovjedačkim perspektivama ću neki drugi put.
Danas razmišljam o smjeru priče, koji određuje i način pisanja. Meni, bez previše razmišljanja, pada na pamet nekoliko smjerova:
priča iz perspektive konobara: priča o životu stranog radnika, koji je protiv svoje volje uvučen u incident na radnom mjestu i koji će definitivno utjecati na njegovo daljnje zaposlenje (može se, možda, pisati u obliku pisma koje on šalje svojoj obitelji)
priča iz perspektive kuhara koji se tuku: priča o njihovom odnosu, o tome što je do sukoba dovelo. Potencijalno priča o drogi ili alkoholizmu.
priča iz perspektive vlasnice restorana: priča o odgovornosti prema radnicima, o poziciji žene koja zapošljava. Priča o nemoći u situacijama kad je fizički slabija.
priča iz perspektive policajaca: možda samo u obliku policijskog zapisnika, možda u obliku priče koje policajac navečer priča svojoj ženi, možda u dijaloškom obliku između dva policajca.
priča iz perspektive promatrača (polaznika radionice) koji sve promatraju izvana i dobivaju informacije samo usputno: o tome kako događaji koji nekima mijenjaju život, druge samo okrznu
priča iz perspektive gosta koji je pacifist, ali se mora fizički suprotstaviti nepoznatom muškarcu da bi spriječio daljnji sukob
priča iz perspektive mentorice grupe kreativnog pisanja, koja s bratom ulazi u restoran: priča o njezinom odnosu s bratom, o tome kako se njezina percepcija mlađeg brata mijenja kad ga vidi kao odraslog, hrabrog muškarca.
Sve se ove priče mogu izvući iz kratkog incidenta kojem sam svjedočila. Mene uvijek najviše privlače intimne priče, i naravno da bi mi osobno najprivlačnija bila ova posljednja. Za sve bi druge trebalo puno izmišljanja, nadograđivanja, ali moguće da bi mnogima bile zanimljivije jer bi se bavile širom problematikom od čisto ispovjedne, osobne priče.
Važno je, po meni, osvijestiti da u svemu oko nas postoji priča koja može biti ispričana na bezbroj načina, "samo" je moramo ukrotiti, dati joj smjer i glas. Prepričavanje samo po sebi ne čini priču ako sa sobom ne donosi uvid, promjenu perspektive. Jednom kad osvijestimo "što" je priča koju pišemo, pripovjedni će se glas nametnuti sam.
Ovom i sličnim temama bavimo se na radionici Što čini priču.
Page updated
Google Sites
Report abuse