Naše smo druženje završili u subotu čitanjem priča na osunčanoj terasi Kuće za pisce. Počinjem ovu impresiju od kraja jer je upravo to čitanje bio svečani događaj koji je zaokružio našu priču o zajedničkom pisanju.

A priča je šira od samih tekstova. Zanimljivo je koliko smo se, u samo nekoliko dana, kolektivno promijenili. Kad smo se u srijedu popodne tek okupili u knjižnici, bili smo si uglavnom strani. Promatrali smo se sa znatiželjom i blagim strahom, nije to "tek tako" odlučiti pisati i otkriti se grupi nepoznatih ljudi. A samo nekoliko dana kasnije, u nedjelju, grlili smo se i plesali na trgu do jedan ujutro (neki i do 4.30).

Potrebna su bila samo četiri dana da razvijemo specifičnu grupnu dinamiku, rutinu pisanja i podržavajuću atmosferu. Puno smo o razgovarali. O tome kako biti odgovoran prema svojem pisanju i prema svojim pričama. Kako se odmaknuti, kako raditi u interesu priče, što izbacivati, što dodavati, kako čitati tekst. O tome da mi nismo naše priče. Jako smo se puno smijali. Baš jako puno. Jer - priče doživljavamo ozbiljno, sami sebe ne.