Dvije razine priče

Da bismo (ponovno) pronašli jasnoću u priči, dobro je promotriti je na dvije razine. Razmislite o svojoj priči i pokušajte u po jednoj rečenici definirati:

1. Ono što se doslovno u priči događa.
   (Na primjer: glavni lik se vraća s posla i na ulici ga udari automobil.)

2. Ono što se događa "ispod površine".
   (Lik je dekoncentriran jer ga je ostavila partnerica. Ili se toga dana posvadio s kolegom. Možda ga je nečija rečenica podsjetila na pokojnu majku i vratila u razmišljanja o djetinjstvu. Sve ono što lik čini živim, a događa se izvan okvira doslovne radnje.)
   
   

Ovakav način razmišljanja blizak je poznatoj teoriji ledenjaka koju je formulirao Ernest Hemingway. Prema toj ideji, u dobroj priči vidljiv je tek manji dio cjeline (poput vrha ledenjaka koji izranja iz mora), dok se veći, često važniji dio nalazi ispod površine.

I upravo se Hemingwayeva kratka priča Brda kao bijeli slonovi (Hills Like White Elephants) često navodi kao jedan od najjasnijih primjera takvog pristupa. Muškarac i žena sjede u baru pokraj željezničke stanice i razgovaraju dok čekaju vlak. Govore o nekoj "jednostavnoj operaciji" koju bi žena mogla napraviti. Razgovor je pomalo napet, ali naizgled svakodnevan. Iako se ništa eksplicitno ne objašnjava, čitatelj postupno shvaća da razgovaraju o prekidu trudnoće, o odluci koja će promijeniti njihov odnos. Ono najvažnije se u priči ne izgovara naglas - ono postoji u stankama, ponavljanjima, promjenama tona i u onome što likovi uporno izbjegavaju reći.

Pisac, dakle, ne mora sve objasniti. Ali - jako je važno da sam razumije ono što ostaje neizrečeno. Ako dobro poznajemo prošlost svojeg lika, njegove motive, strahove i unutarnje sukobe, čitatelj će ih osjetiti čak i kad nisu izravno napisani. Jer život našeg lika ne počinje i ne završava unutar tih nekoliko stranica koje pišemo. Ako o njemu razmišljamo kao o stvarnoj osobi - a trebali bismo, jer ne želimo plošne i neuvjerljive likove - važno je znati što ga pokreće, čega se boji, čemu se nada i što nosi iz prošlosti. (Napomena: uskoro pišem i tekst o Enciklopediji lika, koja će vam s ovime pomoći.)

Sljedeći je korak odlučiti na koji će se način taj skriveni dio priče otkriti čitatelju. Hoće li se ono "ispod površine" nazrijeti kroz atmosferu prostora, kroz neki detalj u opisu, kroz pokrete lika i njegove poglede, kroz dijalog ili kroz šutnju? Ne mora sve biti izrečeno izravno. Često je snažnije kada čitatelj osjeti napetost između onoga što se događa i onoga što ostaje neizgovoreno. Pitanje je samo gdje želimo suptilnost, a gdje nedvosmislenu jasnoću, odnosno gdje nudimo trag, a gdje povjerenje da će čitatelj sam povezati značenja.

Pokušajte, za početak, na ovakav način promatrati i priče koje čitate. Kad u čitanju uočimo što se u priči događa - i što se događa ispod površine - lakše će biti odlučiti što ćemo i kako napisati, a što ćemo svjesno ostaviti neizrečeno. Način na koji čitamo priče često je prvi korak u promjeni načina na koji ih pišemo.