Imitiranje, kopiranje, krađa, transformacija

"Loš umjetnik imitira – dobar krade." Ovaj citat se često pripisuje Picassu ili Steveu Jobsu, no u originalu pripada Thomasu Stearnsu Elliotu. Citat je iz 'The Sacred Wood' (1921.), knjige eseja o poeziji i kritici. Generalna ideja iza ove premise je da je na svakog umjetnika netko utjecao, ako ne izravno, onda preko posrednika. Svi smo produkti vremena i kulturnog koda u kojem smo rođeni, u kojem živimo. Kao i svi umjetnici kroz povijest, i mi danas 'posuđujemo' upravo zato što smo izloženi utjecajima. Tom Waits je to zdravo narodno opisao riječima: "Sve što unesemo u organizam, mora na ovaj ili onaj način i izaći iz njega."

Dakle, kopirati nečiji stil, nečije fraziranje, poetiku, ritmiku, ideje, stavove je neizbježno. Tome su pogotovo podložni početnici, oni koji još nisu razvili svijest o tome ili su neiskustveni. K tome, kaže se da je već sve izmišljeno, sve teme su obrađene, što je i točno i netočno u isto vrijeme, no ovo je sad već filozofija. Traženje svog jedinstvenog stila, pogleda na svijet ili na ono o čemu pišete, svojevrsni je imperativ – ako želite biti drukčiji, svoji, izdvojeni iz mase – ne možete se zadovoljiti pukim kopiranjem. Da, spomenuti Elliot ima sjajan stil, i ako ga dovoljno izučavate i čitate (i još k tome osobno osjećate/doživljavate) možete pisati kao on, možete slagati stihove, pjesmu kao on, možete "skinuti" njegovu estetiku generalno, no što ste onda? Imitator Elliota. 

Život je prekratak da biste pisali kao netko drugi. Zašto biti netko drugi kad možete biti vi? To nije uvijek lakše (jer glas treba tražiti, raditi na njemu), ali čovjek je neusporedivo ispunjeniji. S druge strane, ukrasti ideju ne znači doslovno prepisivati. Kopirati znači uzeti nečiju interpretaciju (bilo teme, bilo stila, bilo bilo kojeg drugog elementa) i držati se nje, ne učiniti ništa s njom. Ukrasti ideju, pak, znači uzeti nešto što za vas ima vrijednost, snagu, težinu, energiju, poruku i, transformacijom, učiniti je svojom. Da biste neki umjetnički element učinili svojim, potrebno ga je interpretirati kroz vaše oči, koje gledaju na svijet kako gledaju zbog zbira dosadašnjih ne samo umjetničkih, već životnih iskustava.

Umješnost prepoznavanja vrijedne ideje, stila ili bilo kojeg elementa, a zatim i same transformacije, ovisit će o razini vaše uključenosti u određeni izvor te o razini vještine pisanja. Transformacija ne mora nužno stvoriti bolje djelo ili bolju izvedbu originalne ideje, ona služi i da osnovni element koji od nekog "krademo" bude tek polazišna točka u nešto potpuno novo, potpuno vaše.

Kad sam već spomenuo Picassa – evo nam dobar primjer. Picasso je danas svjetski brand kojeg, ako pričamo o stilu, odmah povezujemo s kubizmom. Između Picassa i kubizma stoji znak jednakosti. Ako niste student povijesti umjetnosti ili niste veliki afficionado slikarstva, vjerojatno nećete znati za Georgesa Braquea za kojeg povjesničari umjetnosti kažu da je uvijek bio jedan korak ispred Picassa. Braque je možda prvi zamislio kubizam, no Picasso je bio puno brži radnik, puno produktivniji slikar od Braquea, pa je ideje o novom načinu izražavanja u slikarstvu "snimio" kod Braquea i svojim razvijanjem ideje/estetike puno prije došao do onog što danas zovemo kubizam.

Goethe je jednom napisao da "..ako pogledate rad nekog velikog majstora, uvijek ćete naći da je koristio sve ono dobro od svojih prethodnika. I upravo je to ono što ga čini velikim."

Mozart i Beethoven su redovno isticali da njihove glazbe ne bi bilo da nije bilo Bacha. No, kad krenete pomno izučavati Bacha, vidjet ćete da Bach nije izmislio niti kontrapunkt, niti fugu, niti majstorsko, gotovo virtuoznu interpretaciju, već je to je preuzeo od svojih prethodnika (Buxtehude, Scheidt, Frescobaldi, itd.). Prije Harry Pottera postojale su brojne knjige o čarobnjacima, čak i djeci čarobnjacima, no nitko se prije Rowlingove nije sjetio napraviti školu gdje mladi čarobnjaci idu učiti svoj zanat. Moglo bi se reći da je to transformacija ideje o Charles Xavierovoj školi za nadarene (djeca-mutanti koji su, zbog svojih razlika, nepoželjni u regularnim školama) u Stan Leeovoj strip kreaciji za Marvel. Moglo bi se reći da je takva škola gospođice Peregrine (romani Ransoma Riggsa) upravo transformacija X-Mena. Ili Pottera. Ili tko zna koje knjige iz tko zna kojeg stoljeća koju su i Lee i Rowlingova i Riggs čitali. Disneyjev 'Kralj Lavova' je, u osnovi, Hamlet. A kad smo već kod Shakespearea, potvrđeno je da je 'Othelo' prerađeni 'Un Capitano Moro' Giovannija Giraldija. S druge strane, Alexandre Dumas nije izmislio D'Artagnana, Portosa, Atosa i Aramisa. Uzeo ih je iz knjige 'Memoari gospodina D'Artagnana' Gatiena de Sandrasa.

George Lucas je sam otvoreno priznao da je Star Wars bazirao na knjizi Josepha Campbella "Hero's Journey". Putovanje Luke Skywalkera od nestrpljivog mladca koji dane gubi radeći na farmi kod ujaka do lika koji vraća balans kozmičkoj sili koja nas okružuje (u toj priči barem) je tipično "putovanje junaka" kojeg je Campbell u svojoj knjizi datirao i povezao s narodnim predajama iz cijelog svijeta. Iz tih istih još je Homer složio "Ilijadu". Nije li Tolkienov "Gospodar prstenova" također "Hero's Journey" sa svim preprekama na putu, žrtvovanjima, poukama i, na kraju, ostvarenjem cilja? Luke Skywalker postaje Jedi vitez, Odisej nalazi put kući i vraća se Penelopi, Frodo baca prsten u Kletu Goru i vraća se kući na krilima orlova, itd. 

I evo vam, za kraj, jedan moj konkretan primjer. Nekad sam jako volio britanski bend Elbow, a pogotovo stihove Guyja Garveyja, stihopisca i vokala. Njihova pjesma "An Imagined Affair" završava stihovima: "I drink until the doorman is a Christmas tree / and my speech is just a gas leak" ("Pijem dok se izbacivač ne pretvori u božićno drvce / a moj govor je tek curenje plina"). Odlična slika za opisati pijanca! Govor kao curenje plina. Ne pričaju li tako pijanci, kad više ni ne mogu dobro ni govorit od maligana, kao da plin pušta – csssss…? Nisam mogao odoljeti toj slici i odlučio sam je maznuti u svojem romanu "Ulica Helen Keller". Nisam transformirao frazu, ostala je ista, ali sam je posudio i stavio u novi kontekst: "Ana Sarapin, rođena 1955. u Motovunu, kao četvrta kći Antonina i Marinelle Melon, govorila je sporo i tiho. Dugogodišnje alkoholiziranje od nekad slavne kuharice napravilo je neautoritativnu sjenu. Od samog buđenja na koktelu alprazolama i brinjevice, šaptala je govorom koji je zvučao kao curenje plina." Iz prvog, ispovjedničkog, poetskog lica ideja 'govor kao curenje plina' otišla je u treće, pripovjedno, prozno lice. Ideja je ostala ista, kontekst se promijenio.

Ovo je, doduše, primjer niske transformacije, koja i nije posebno dobra. Puno bolji primjer bi bio još veće zamućenje te fraze, još veća transformacija, nešto što bi samu frazu 'kao curenje plina' i činjenicu da pijani govor zvuči 'kao curenje plina' odmaklo od originala. Npr. "...kad je govorila, čulo se kao da negdje u prostoriji pušta plin." Ili "...šaptala je govorom koji zvučao kao da nekome u prostoriji pušta guma za bicikl." Razumijete? Moj primjer je loš jer sam ostavio frazu takvom kakva je u originalu.  

Ova premisa o krađi, dakako, ne smije nikad biti izgovor za lijenost. Puko prepisivanje neće vas dovesti nikamo, dok će transformacija od inspirativnog komada teksta ili ideje napraviti čudo. A razina transformativne moći i vještine ovisi samo o vama.