"Zar se to
stvarno dogodilo?"

Jedno od najčešćih pitanja koje se postavlja uz tekstove koji zvuče "jako stvarno" jest: "Je li se to zapravo dogodilo?" U kreativnom pisanju to pitanje često promašuje bit.

U potpunosti razumijem voajersku potrebu čitatelja da dozna što se "stvarno" dogodilo. I u mojim slikovnicama i u mojoj zbirci "Takav neki dan" ima jako puno mene, jer sam inspiraciju prvenstveno pronalazila u stvarnosti koja me okružuje. No književni tekst nadilazi puko prepričavanje života - za potrebe priče, granica između fikcije i realnosti često je zamućena. Kad pišem o stvarnosti, neke stvari izmišljam. Kad izmišljam, neke su stvari istinite. Što je istina, a što nije, čitatelju (možda) i ne bi trebalo biti presudno.

Mnogi od vas kažu mi da imaju puno toga što bi željeli reći, ali ne pišu jer im ideja dijeljenja svog privatnog života s čitateljima stvara nelagodu. Ali zaboravljate da priče nisu osobne ispovijedi, nisu dnevnički zapisi. Zato uvijek savjetujem: Neka prvi draft, ako mora, bude vaša osobna priča, upravo onakva kakvom ste je doživjeli. Zapišite sve nelagodno, tužno i bolno, bez autocenzure i propitkivanja. A onda se odmaknite i pitajte se: "Što zapravo želim ispričati?" U tom trenutku započinje stvaranje. Promotrite tekst kao igralište. Sačekajte. Dopustite priči da prodiše, da sama pronađe svoj put - odvojeno od vas.

Fikcija ne nastaje kao prepričavanje života, nego kao prostor u kojem se život preoblikuje. Ona se može inspirirati iskustvom, sjećanjem, opažanjem ili emocijom, ali ne mora vjerno prenositi činjenice. Priče imaju svoju dinamiku, svoju unutarnju logiku i svoj jezik. Ono što donose je istinitost doživljaja.

S druge strane, znam da autofikcija po svojoj definiciji poziva na preispitivanje stvarnosti. Zato će vas možda razveseliti kad vam kažem: moje su se sve priče stvarno dogodile, od početka do kraja! U mojoj glavi. U jednom od zapisa u zbirci napisala sam: "Kad posjetim neki grad, zamišljam kako bi mi bilo da tamo živim. Ovamo bih išla u banku, tu bih pila kavu, na ovoj bih se klupici ljubila u srednjoj. U današnjem životu živim u Karlovcu. Tu sam završila frizersku školu, ali trenutno konobarim jer sam alergična na hidrogen."

Kao što zamišljam živote dok putujem, zamišljam živote i dok pišem. (A prečesto i dok bih trebala raditi bilo što drugo.)

A ako ćemo konkretno - ne, muž me nije varao, nemam psa koji može govoriti, ne skrivam muška tijela pod tepihom, nisam nikad bila na tulumu u Bologni, i nisam rođena 14.3., ali moja prijateljica je! – a ako imate dodatnih pitanja i nedoumica, slobodno se javite. Veseli me što čitate zbirku. :-)